Danas je 14/08. Ovaj dan se više nikada ponoviti neće

Čini se kao da svakim godišnjim odmorom resetiram svoj mind set, životni stil, svoja razmišljanja, a njih ima dosta, jer sam djevica u horoskopu pa mi to ide od ruke: probirljivost, ambicija.  S godinama mi je jako postala bitna moja sebisvrsnost.

Ne poznam nijednu drugu odgovarajuću riječ kojom bih nazvala situaciju u kojoj se nalazim trenutno na životnom putu : mislim na sebe i kako sebi osigurati budućnost,  raditi dobro, razvijati se i putovati, pri tom sam naučila vješto otkazati sastanak s prijateljicom do čijeg mi društva trenutno nije, a da se pritom ne etiketiram kao sebičnjak. Pa sam sebisvrsna. Imam svrhu u kojom služim sebi kao svom najboljem  prijatelju, jedinom biću koje odlučuje samo za sebe, ispašta svoje dugove( emocionalno), plaća svoje dugove (financijski neovisno) i ne polaže nikome svoje dugove (jebeno).

 

I kako da se sad uklopim u društveni kalup onog svijeta u kojem sam odrasla i svijeta u kojem sad bivam :  Bliskoistočnog blještavila i istočno-europske realnosti.
Pri tom sam žena, na rubu tridesetih, stjuardesa, plavuša, visoka, ne znam koje još epitete nisam dodala kao začin , ali sam pravi kalup za ogovaranje, jedino žalim što još nisam čula priču o tome kako sam preko kreveta došla do pozicije. To bi mi prijalo egu, jer ovako ispadam nesposobna.
Talenat kod žena se podcjenjuje u zadnje vrijeme.. Ne znam jeli zadnje vrijeme raspon od sto godina, nisam istraživala, kažem što vidim i kako se osjećam. Puno je oklade bačeno na vanjštinu, a to je zadnje na što treba dati novce za okladu. Na tu temu mala anegdota

Jednom davno u vožnji lokalnim autobusom kući, naišla sam na vozača koji me htio pozvat na “dejt”, a ja sam  fino odglumila ulogu djevojke sa sela koja je obećana godinama istom” momku iz mista,” i spretno ga odbijala od sebe. Kad sam konačno rekla NE,  i da NE MOGU, rekao mi je ; Što može žena iz mista, ne može đava iz zaleta. Što bi značilo, nema toga što žena ne može, kad hoće, kad želi. Kad istinski želi.

 

Jutros mi zvoni telefon, javlja mi se preko whatsappa moj Splićanin, znamo se desetak godina, čudnovato biće, sa njim obradim svaki trač, muškarac je to istančanog ukusa, kako za žene tako za vina i putovanja, ali i za žene, rekla sam to već jel’ da?

Prodire u srž ženske misli i demonstrira mi to dokazima redovito kad se naše svađe zahutaju. Spominjem ga jer je bitna stavka mog života, prijatelj, nekad davno djevojačka  ljubav, ali odani pratioc svake moje greške i veliki kritičar, a to je jako bitno imati. Kritičara kojeg poštuješ i čijem radu se diviš.  Ne djelima, jer su mu djela neopravdana i pravi je prikaz glume u visokom  društvu, ali posao to zahtjeva a i životni stil to zahtjeva, povrh svega , tu je novac a novac je esencija života , htjeli mi to ili ne.

Priča o novcu je kao otvaranje crne kutije nakon pada aviona, sadrži sve potrebno za riješavanje slučaja, a krije mistiku događaja koji slijedi nakon. Smiješno koliko je svima nama usađeno u sistem da ljudi koji imaju novac su prokleti i nisu vrijedni, svaki novac je krvav i svakako nepotreban i nevaljao. Kvari ljude kažu. Kad s takvim stavom se odgajate, da svaka lipa koju zaradite mora bit krvava i kad se smatrate lošijom osobom jer želite bolji život a da pritom niste rovali polja u Neretvi, slomili ruku i polomili leđa,sve postaje prljav novac.

Štedi za crne dane. Koliko puta sam to čula, jedino što bi preostalo je čekati crne dane da potrošiš ono šta imaš.

Odgoj je presudan u životu svake mlade osobe, po tim pravilima netko živi svoj život i nikada se ne zapita u čemu griješi.

Ispadne da svi pogrešni ljudi žive predobre živote koje iz daljine “lajkamo” i sanjarimo.

Ono što zapravo mislim je da su se odmakli od roditelja u jako ranoj dobi i krojili svoj život po nekim novim pravilima.

Da se vratim na priču, moj Splićo mi je rekao  da život u Hrvatskoj uopće nije skup, ali da on osobno puno troši na žene, što nije moj slučaj pa imam olakotnu okolnost da uštedim više.

Na to sam mu odgovorila, da je u zabludi. Naravno da trošim na žene, ja sam žena. Epilacije, laseri, frizura, pomade, šminke, odjevne kombinacije… a da ne pričam o večeri sa ženama.

Žena je ženi vuk kažu neki.

 

Opet kažem, drušvo je to učinilo. Mi sami smo si to zakuhali. Imam dojam da su nekad davno zvane vještice koje su se okupljale u šumama i vračale, ustvari bile jako inteligentne osobe , možda čak i feministice, vamp žene, koje su muškarcima “davale papra” u životu, pa su ih spaljivali na lomači, jer je ženska moć ne tako prihvaćena u današnjici. O ženi se govori da je lijepa i nježna. Nekim dijelom se očekuje. Od davnina proporcije i obline su bile bitna stavka ženske plodnosti, koliko djece može dati, toliko sinova, toliko snage i rada za lozu. A to je bilo bogatstvo.

i tako je žena postala jedno malo inteligentno biće koje uvijek iz sjene djeluje, jer joj nije dat mikrofon da bi poručila ono što vidi i osjeća, pripisuju se promjene raspoloženja razim PMSovima, a to je sve produkt nepravde, jer vidimo što ne treba i osjećamo, intuitivne smo i nadasve lude. Lude za životom i možemo bez grižnje savjesti isparati gume na automobilu svom bivšem u ludilu i da nas se samo proglasi neuračunljivima jer to nije onako kako bi trebalo biti. Žena mora bit dama. Jebemu sve. Dama. Pijucka, ne podriguje i ne priča puno…pitam se koliko smo se makli od pedesetih godina… mislim da smo 45e dobile neovisnost.. jesmo li stvarno?

Produkt ludila je što su nas formirali i uredili po kalupu, kako se ponašati i najbitnije, kako osvojiti muškarca. Samo bacim pogled na ženske magazine i pregršt savjeta, kako ga osvojiti, kako mu ugoditi? Ma jeli vi to ozbiljno?  Pa, drage moje, niste valjda “pale” na tu  priču. Znate li onu za lovca i lovinu ? Pustite muškarca da osvaja,a život predodredite svojoj sreći , uspjehu i budite blage,  pravedne. O kakvom trijumfu se tu govori i zar stvarno ta tiskovina vrijedi 15 kuna i pola sata ičijeg vremena? NE i NE.

Nikada ne živjeti po pravilima koje mi ispisuju ljudi neznana lica za instant tiskovine.!

 

Sve se vrti oko tog jednog muškarca. Baš nešto razmišljam koliko mi muškarci uzimaju dosta energije, a to nikada nisam prije primjećivala. Sjećamo se svi one priče iz djetinjstva, kad se  djevojčica u vrtiću  igra na travi, pleše, bere cvijeće i onda dođe on i povuče je za kikice. I uvijek je tu bio taj sukob spolova . Na jednu stranu ženska ljubav prema prirodi, ljudima,umjetnosti i plesu, a s druge strane muška analitičnost, prodornost.

Žena je priroda, turbulentna kao moj posao, svaki pokret žene je sinergija svemira i boga. Kukovi koji se mrdaju u ritmu Afrike, glasan smijeh koji izaziva pozornost, Marlyin Monroe i glasan hihot u poznatoj “vjetrovitoj” sceni, sve su to slike koje obilježavaju ženstvenost. Zar nije predivno vidjeti golo oslikano žensko tijelo? Naiva..Nage žene na predivnim sofama, sa bujnim poprsjem i valovitom kosom.. Čudo prirode. Ne sjećam se da sam ikada bila na izložbi u galeriji promatrati muško tijelo,  ali sam to uradila u  New Yorku prošle godine, promatrala slike strankinja koje su pozirale starom Nizozemcu, umjetniku,  ali nisam vidjela tada nago muško tijelo..  Njemu se divimo .Zovemo ga Apolon ako kojim slučajem ima 16 cm i trbušnjake, i samim time divimo se plodnosti, eroticizmu.. No nekada,
ton kojim žena priča može  biti izazovniji od bilo kakvog penisa.. Seksualni zov..znate. Ne mozemo daleko od prirode. Da se ne bih uvlačila dublje u temu, a sigurno ću o njoj pisati u daljim postovima, počela sam o tome kako je žena priroda, a muškarac dio prirode.

Ona daje život i osjeća. Trpi , pati i žrtvuje. to je esencija. žena je od davnina bila stup koji  drži obitelj na okupu, kako danas puricom s mlincima na Dan Zahvalnosti, tako tada u predhistorijskim danima , palicom i urlicima.

Muškarac kao fizički jači i predodređen za lov, ratovanje, i danas je onaj “provider”, onaj koji daje, opskrbljuje obitelj, takav muškarac i dalje je zbunjen vremenom u kojem jedna tako slaba žena, ona, ruši koncepciju i iako fizički slabija, nešto je bez čega ne može, nešto je što treba i nadasve, nešto što voli.

Mi žene stvarno mislimo da smo nježniji spol?

Muškarac ne plače naočigled. ali ima duboke osjećaje za ono što se događa oko njega , rekla bih i dublje nego žena, kad voli. Onda kad voli je upecan i spreman na sve , bezuvjetno..

Pokvarili su nas. Puno su nas pokvarili mediji i nepravilno korištenje društvenih mreža. Samopromocija i samoljublje su prešli granice zdravog ukusa.Potrebno nam je da nam se dive, da nas štuju, vole, smisao za lijepo se izgubio. Portali su puni foruma o pravilnom šminkanju, zavođenju, gola dupenca iz teretane, intimni trenuci iz kreveta iskaču po instagram storyima. Volim  to pogledat, uživam u trenucima u kojima samu sebe nanerviram kad vidim sve te prihvatljive porno uradke, fascinira me ljudska glupost jer je nemjerljivo zabavna, postala sam i ja dio tog kupusarskog insta svijeta, koji mi pomažu da prihvatim situaciju kakva je, da će neka hrpa ljudi plesati oko zlatnog teleta i da to ne bi trebalo mene dirati sve  dok god imam zdravi racio i ljubav prema nečemu što volim, dok god imam strast i dok god bez drhtavice mogu deinstalirati facebook account ..

Prolazila sam jučer Zagrebom , kasno nevečer. promatrala sve te ljude oko sebe i gledala salsu koja se plesala na Zrinjevcu. Priznajte, svi uvik gledamo  ženu kako pleše i što nosi. Zar nije atraktivnija i daje slad toj harmoniji u dvoje? nije valjda da samo ja to radim, Nije. Valjda.

On, nebitno tko, je bio samnom, rekao je, pleši. Ne brini se tko je oko tebe.

Rekla sam mu: znaš, za manje od sto godina, svi ovi ljudi više nikada neće hodati zemljom, svi ćemo  pomrijeti jer je tako priroda odredila. pa tako i mi imamo manje od sto godina da uživamo u svemu sto nam je preostalo. Ja se s tim ne bih igrala. Zato plešem jer me ne zanima tko gleda..
Nemojte pustiti da vam danas prođe u strahu i beznađu, nemojte ne otići gdje želite ili ne nazvati koga trebate… za manje od 10 godina ćete se pokajati, narednih 40 žaliti, a ostalih 20 rezonirati život koji ste imali. Nemojte. Nemojte sjediti ni misliti. Nećemo više nikada dobiti šansu koju imamo .. Jer  nemamo ništa osim danas .. a ko zna za sutra?

Danas je 14/08/2017 . Ovaj dan i godina  se više nikada neće ponoviti. Ni meni, a ni vama.

Gasim laptop. Otvaram vino. Laku noć.

Dobar dan, svaki dan. Oda zalasku sunca u Dubaiu..

Jutro, nesvakidašnje, počelo je baš onako kako ja želim:  uz kavu, skinny mocha latte  slobodan raspored za sutra. U pozadini kao da čujem pokojnu babu kako govori: “E jaka ti je kava” u smislu, nije mi jaka kava, olitiga ona to ne smatra kavom ako na dnu nema fundeč od 2 cm i da gori dok para grlo, taman lipo da se cili treseš dok okopaješ polje.

IMG_5940[1]
Plava kava zaborava
Uzela sam svoju tastaturicu, lagano prislonila cigaretu na usne i dan je mogao početi.

Neke osobine nosim od doma: “Dan mora počet’ mirno inače ode sve u lipi k****. Koš.

Nije mi jasno otkud mi ta ideja da jutro počinje mirno, ipak sam ja Dalmatinka, odrastala sam u jako temperamentnoj porodici, plus imamo psa, terijera i sad kad ovo pišem, ne mogu se sjetiti pak : “Jesam li imala iti jedno mirno jutro ili sam o njemu sanjala? ”

Ništa mi neće ovi dan pokvarit.

Evo, sestra se probudila prva, ona je moje nasljeđe od doma, koje se došlo u Dubai za mnom nakon šest mjeseci. Obe smo stjuardese za Emirate.
Ma ne da mi se ić u široko, jer sam već pisala post koji je bio na engleski i toliko me umorilo da sam odlučila se vratit na materinji jezik, a dakako i kolegica, isto naša, mi je rekla da se vratim svom dijalektu jer njoj se sviđa kad ja baljezgam na dugo i široko, a i mama bi bila sretna.

IMG_5943
Jutra su definitivno najbolje doba dana

Jučer kad sam rekla da pišem blog, upitala je:” A di ću ja to nać? “- Joj mama, na engleski je, nećeš ti pola toga razumit.”  I onda me onako preko Skajpa pogledala ko tužno kuče i sve mi je bilo jasno : vraćam se svome jeziku. Pa nek se čita. Ionako ubijam vrijeme bezveze čekajući letove. Hvala Bogu Ramazan je završio. Zgazio me taj praznik. Grad je postao tako tih, valjda zato šta je moja jedina zabava ispijanje prosecca u loungevima, a to se nije moglo onda kad ja hoću.

Nikako nemam želju ni volju ponovno pisati o sebi i o tome šta radim jer sam u prijašnjem postu, onom engleskom,  spomenula neke činjenice i da sad po zadnji put odradim kratki debrief i neću se ponavljat : Ja sam Dalmatinka, koja je isplovila iz svoje luke i dala petama vjetra, jer naprosto, nije našla svoje mjesto pod suncem, tamo gdje su je rode spustile.

IMG_5957
Duty calls!

I nikada se nije pokajala.
Ovo potonje mi se sviđa : “NIkada se nije pokajala”. To bi mi moglo biti jednog dana na nadgrobnoj ploči.

Volim kad mi ideje nadolaze. Ma kako morbidne bile, moje su.
Da nastavimo, nakon školovanja u Lijepoj Našoj i nikad prežaljenog novca koji sam dala , tj koji su dali (mater i ćaća) na Fakultet za studiranje jezika, koje sam komotno mogla naučiti na nekom tečaju u kvartu, ja sam se lagano zaputila put Bliskog Istoka.

Ta moja ljubavna romansa sa Bliskim Istokom je počela onog dana kad mi je pao imunitet na poslu. U Makarskoj je to bilo..
I onda, radeći tu sezonu, padale su mi svakojake ideje.

Zapitala sam se: “Kuda ide sve ovo? ”

“Hoću li i slijedeću sezonu provest radeći na istom mjestu? ”

Nisam sritna više. Kad to sebi ponoviš naglas, kasno je da ostaneš samo na tome.

Čak niti ideja da jednog dana budem profesorica dva strana jezika više nije bila primamljiva. Bila je odbojna i  jako daleka.

Sjećam se Fakulteta.
Na svaki moj upit, malo širi od onoga šta sam dobila u knjizi o Francuskoj povijesti, profesor bi iskomentirao da se držimo teme, ili pak , da nije siguran tko je autor, pa je možda izmijenjeno…. ili je možda updateano pa nismo sad sigurni … HA !HA! Ha!

A Kako da ja budem sigurna?

Ali bila sam sigurna u jednu stvar- Ja više nisam bila za to.

packing dilemma
Ovako se ja pakiram, sjedeći i misleći

Nikada prije  nisam posumnjala u naše školstvo. A sada znam koliko je traljavo i  trulo. Ne samo hrvatsko, svako koje te tjera prisilno na dolazak na sat, uz prijetnju da ćeš dobiti disciplinarno isključenje. Ako ne želiš negdje biti i ne pronalaziš se u tome, vrijeme je da odeš, a ne da moliš za ostanak. I ne triba nikoga  bit strah i sramota toga, pa ne živimo više u onim vremenima di je samo otac radio i svi su otkidali od usta da bi prvi sin otišao u grad i na studije i ako se vrati bez diplome, onda je propalica i sramota roda.

Pa ja se bar nadam da ne živimo. Znanje je prijeko potrebno, zanat je cijenjen, ali ne pod cijenu sreće.  Ljudi su željni znanja uz određeni limit,  a to je da ne “robuju” pet godina svog života u klupama da bi na kraju čekali na red za posao koji je neko negdi obećao… Pa onda prekršio. Cijela anatomija moje zemlje je takva da se većinom ljudi šlepaju o turizam, a onda kroz godinu kako Bog da.
Nije ni Bogu više bilo interesantno. A ni meni. Postojalo je nešto više od života. A to nikako nije bio bijeg.

No dogodilo se, prijavila sam se na tečaj i otišla. Nije mi bilo lako. Mjesec dana sam šetala po Zadru i mislila na odluku koju sam donijela. Ja odlazim tamo gdje nikoga ne znam, raditi posao koji čak nije niti bio moj posao iz snova,dok drugima jest. Meni je bilo teško. Sestra, brat, mama , tata. To su bila moja 4 prijatelja koja su ostajala iza mene. Plakala sam kojih mjesec dana. A onda su me pozvali, i sin je otišao daleko. Ta tužna vremena sada su moje najvrijednije uspomene.

Rado ih se sjetim.

IMG_5963
Burj Khalifa This view is endless literally !

Evo me, tu sam, ispred ekrana, u Dubaiu, u centru grada i moj pogled baca na Burj Khalifu. Samo da kažem nešto. Nikada prije nisam bila u Parizu, mislim, prije Dubaia, imala sam prilike jer sam studirala Francuski jezik, ali ništa me nije vuklo da ga baš istražim. Prvi puta kada sam vidjela Eiffel ja sam se razočarala, jer mi je Khalifa pobrkala vrijednosti za veličinu. Mali EifEel. Tako sam ga zvala. nije niti trećina ove zgradurine što para oblake . I tako je Eiffel ostao samo na jednoj od slika .

Nije sve u veličini slažem se, i ne mislim sad na ništa seksualno jooooj, ali kad se upale svijetla na Khalifi, ja znam  da sam na sigurnom. U mojoj maloj oazi u Ulici Sreće.
Da, tako vam se zove moja ulica : Al Saada, ili Happiness street. Nekada davno sam bila uz more, sada sam u pustinji, veličanstvenog li života kako nas raznosi kao suho lišće na vjetru…

IMG_5370
Moja ulica, moja srećica

Moji prijatelji su većinom iz Srbije, Bosne i Hrvatske, a moje društvo je internacionalno, sa svih kontinenata, crni, bijeli i žuti.. mi NAŠI imamo zajednicu ovdje. jednom, netko nas je razdvajao,  a mi smo se nasli i spojili. Nikada nisam ni imala rasne ,vjerske, nacionalne prepreke u glavi,tako sam odgajana. Iako sam možda imala najviše motiva za mržnju. Moj tata je bio ranjen u Domovinskom ratu i duboko smo to osjetili. Borio se kod Dubrovnika,bio ranjen i skoro izgubio život. Tako da smo i to prošli. Ako me on nikada nije nutkao na mržnju, e pa sigurno takvu moć nadamnom nema neki takozvani domoljub.

Zacrvenila sam se sva dok sam pisala sad o ovome. Druga su to vrimena bila.

Danas su druga vrimena. Danas puše neki drugi vitar. Da, stvarno puše neki drugi vitar, vidim s prozora da nosi pijesak po cesti. Ajme, Dubai!
Život u Dubaiu donio mi je sreću. Radim jako interesantan posao i prezanimljivo je sve oko mene. Putujem neprestano već dvije godine i uz to idem na godišnje odmore. Ja stalno putujem ,stalno upijam. Slušam, grizem!

crew1.png
Ekipa se vraća iz Bangkoka, Boing 777

Nije lako, rad u arapskoj kompaniji zna bit baš pain in the ass. Nivo profesionalnosti je veliki, najmanja greška pod povećalom : Pazi na izgled, pazi na stav, pazi da je boja kose jednobojna, pazi šta pričaš kad si u Uniformi,  svi te gledaju! Poza, hod, ophođenje s drugima!

“Ne primaj ništa srcu” to su  nam govorili. “Ne obraćaju se tebi vec uniformi. Nije lako bilo u početku naviknit se na toliko pravila, strah te je. Strah te da te ne vrate. Jer ne bi doma.

I onda je prošlo šest mjeseci. Probni rad je bio dovoljan da se vide kvalitete i da nastaviš ugovor , a naravno, pogodnosti koje su kasnije dolazile su bile dovoljne da ostanem. I ostala sam.
Imam relativno dobru plaću da budem nezavisna i otputujem kad hoću, doslovno scrollam po destinacijama svijeta i bukiram mjesto.

Ova industrija je ogromna.. I ovdje je popularna. A ja sam se zaljubila u grad i u sve ono što mi se ukazalo ovom prilikom.

Sutra sam slobodna. Ovih dana odlazim na put u Singapur i  Melbourne. Bila sam u oba grada po dva puta, jako se radujem vremenu u Singapuru i nevremenu u Melbournu, ali u redu je, imaju dobre kolače u Melbournu u jednoj slastičarnici koju drži Hrvat, ne vjerujem da me upamtio, ali ja sam upamtila kolače.

Do mog godišnjeg odmora ostalo je točno 30 dana.

Radujem se i tome, vjerovatno ću Emiratesom otići do Zagreba, to je sad naša nova ruta pa me zanima kako se “diše”.
Kao i uvijek sanjam o blitvi i srdelama koje opet neću probat, jer se navučem na fast food doli koji je milijardu puta bolji.
Posebni sentimenti se probude kada pomislim na Zadar, tako da odlazim i tamo na par dana, Pag i Zrće me sigurno neće zaobić, a ni Dubrovnik

 

 

night view dubai
pogled na Sheik Zayed, glavnu ulicu u Dubaiu

Obavezno ću se nacrtat na Panorami i snimat i slat fotografije mojim paćenicima na poslu a i radit besplatnu reklamu kao i uvijek.Samo nek je nama furešta. I nek brzo dođu a još brze i odu.

Salam Aleikum iz Dubaia

 

 

Small talk, big mouth!



 

IMG_8665
we love Senegal

“I woke up this morning in Africa!”

This is how I respond every time on the same question:”Where are you today?” Depending of time zone in different hours, I will reply with different destination.

The reason is : I never wake up in the same place, and I never have the same view over the window, as well I never enjoy the same weather, the company of the same people, same grocery shops…

Why? – Pretty obvious, it is my job which permits this, and it is a big MUST to have a suitcases prepared, battery charger, underwear, a nice psychology book which keeps my interest for more than one hour, or a week , a pair of high heels, a black cocktail dress and one jacket! This is what I usually keep in my suitcase, no matter where I go…

If you were guessing  by any chance, here it is ! – I am a flight attendant .

I work for prestigious Airline on the Middle East, lovely job, lovely, lovely people , destinations, lifestyle, hotels.

You would  expect me to say the famous “BUT”? But, there is no “but”!

It’s not a brainer that I now and then  miss my family, some of my sedentary habits, but over time, things got changed. Once you leave the nest and you settle somewhere where everything you do makes you happier, wealthier, experienced culturally, spiritually, mentally, love it or not, You can never go back to the basics.

How did it all started?

The day I got accepted  in this company, was the pact with my Soul. I give it big S because it’s only my truth, my and unique.

Universe brought me up to life and liberated me for discoveries of  all of my fears and hidden desires and passions followed with hard work and bit of pain, but what is life without true struggle? People say, the pain is the only sincere emotion human being can have.. You can not control it and it is hard to heal it. This is the part where we all grow. Nastavi čitati “Small talk, big mouth!”