Ima li nade za nas.

Na  godišnjem sam odmoru, pa mi se ne radi apsolutno ništa, ali upravo zato što apsolutno ništa ne radim ni tokom godine, osim šta letim zemljama neznanim i trazim smisao svoga zivota, kupujem organske antiaging kreme i začine iz indije,  odlučila sam nastavit gdje sam stala prije šest mjeseci(toliko dugo nisam pisala)

Zaljubila sam se.

Kad si u vezi,postaneš bezveze.

Ne ideš na redovite kave sa curama , ni na te ladies night isplaranirane tjednima, samo ti se mazi na kauču i jede i žudis za tom rutinom, tom blizinom, tom ludosti nazvanom ljubav.

Ne kažem da su sve cure kao ja, ali ja sam stvarno loš prijatelj i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da sam toga vrlo svjesna i na tome NE radim. Oni koji me vole, ignoriraju.

to mi nekad zamjera i moja sestra, koja je totalno apsolutno GIRL POWER team player, ali ja sam veliki komformista, ne razumijem srž cijelog problema, dok se ne posvadjam sa NJIM.

Vidiš,

Muškarci se tako ne ponašaju. NIKADA.

Ne bi on radi mene ostavio ni nogomet, ni golf, ni UFC borbu u  7 ujutro live prijenos iz USA , i kad i poželim da ga iz ljutnje kopiram, da i on osjeti to što ja proživljavam , to dodje tako neprirodno da postane neukusno i tu je osveti bilo kakve vrste kraj.

koja je tema ovog mog današnjeg kratkog i čitkog štiva?

Nisu ni muško-ženski odnosi, nije ni ljubavna tematika, ali sigurno se dotiče jednog i drugog, ovo bi bila nazovimo ljubavno ljetna obzervacijsko emotivna tema, dana gospodnjega 23. Augusta. 2019

…………………

Kažu, a svakako i  vidim da se brakovi generacije mojih roditelja,netaknuta generacija, kako ih ja zovem,  lagano raspadaju, izmicu kontroli, istrošilo se.

Možda “nesreća” što živim vani utječe na to da više takvih situacija susrećem u “bilom svitu nego u ovom mom malom mistu, ali svakako je tu,postojana i nezaobilazna , ali se “u mom malom mistu ” o tome šuti, to je kao neka neman iz mraka na koju ako zazmiris brzo, ode i ne proguta te i o tome ne razgovaramo da ne bi nastala panika i izazvala kaos u Raju.

Može li se ljubav potrošiti?

Kako je moguće da dvoje pojedinaca koje su dijelili godine i godine života, ili veze, intimnosti, patnju i veselje, rodendane, babinje, upale zuba , promocije na poslu, prometne nesrece, pijane noći, dobar sex, los sex, novu kucu, selidbu, KAKO? je moguće da nas/njih vrijeme pojede?

Ne znam kako da vam to objasnim, ja mislim da su to izgubljene generacije,  

oni su se izgubili u ovim šarenim kutijama, fejsbusima, twiterima, lažnim propagandama, , hijaluronima i bicepsima

i čini se prelako to drugo poželjeti, dodirnuti, posjedovati, “moglo bi nam promijeniti zivot”

To je to što tražimo.

Priču, magiju, tajnu…

Nekoga da nam ponovno uzlupa srce, jer mi smo živi!

Treba nam TO!

Revolucija! Život! Mladost!

izgubili su se, moje dame i gospodo, generacije rodjene tada, gdje je jedna veza od mjesec dana znacila brak, i zauvijek, ono sta gledamo u filmovima, ono za cim zudimo, za cim nam srce pati, taj netko samo nas, tajanstveni, koji dolazi toliko godina i mi samo cekamo…. bas na njega, nju.

Zašto, ali zašto baš nitko nikada do sada nam nije rekao istinu?

zašto nitko ne prica o tome da se nakon honeymoon faze manje seksamo, najednom nalazimo više vremena za prijatelje, za sebe, fali nam strasti, uzbudenja, ZASTOOOO nam nitko ne kaze to na pocetku pa da se spremimo i da onda odlucimo jeli taj zivot bas za nas, jer mozda da bismo zadržali taj predivan osjećaj u nama , puštamo se na milost i nemilost, željni lebdenja, lutanja…

Biti voljen i prihvaćen je meni, i tebi nešto najbitnine.

I to je jedna velika istina, ne tražimo krivca, mi smo robovi želja, užitaka i snova. Pa zar itko da nas za to okrivi?

koliko me rastuzuje toliko me i raduje pomisao da što se kasnije skrasimo, duze upoznajemo u vezi, upoznajemo osobu do nas i to mozda ne garantira vjecnost , ali garantira kvalitetu, uvjerena sam da ljudi s godinama rastu i pronalaze svoje puteve, ako dvoje ljudi ne raste u istom smjeru, putevi se razilaze, potrebno je zalijevati ljubav, paziti je kao sto pazimo da idemo kuci na 20 posto baterije, izracunamo da nam triba pola sada do doma, jer ako mi se mobitel izgasi, ne mogu nazvat taksi, ne mogu objavit story, zvat ce me otac.. izracunamo kako da manje patimo i vise si ugodimo.

A možemo li napuniti tako i ljubav i zauvijek se zadržati na sto posto?

L

Frankfurtskim putevima

Volim svoj posao.

Ono sam što želim biti, a pritom si izaberem super destinaciju u kojoj mogu raditi što poželim.

Ne drži me mjesto, ni svakodnevica, niti jutarnje novine jer moj pogled s prozora spavaće sobe je svaki puta drugačiji.

Ja sam stjuardesa. A moj posao piše životne priče.

Negdje sam daleko. To sam uvijek željela, biti daleko, diskonektirana od buke, dogadjanja i dok ovo pišem i vozim se vlakom nemam internet.

Imam papir i olovku, koji sam dobila na briefingu jutros.

Sjedim i gledam kako mi pred očima s prozora izmiče slika seoskih stanica, pa druga, pa treća, pa dijete neznankinje vrišti u vlaku, brojim, još dvije. Silazim. Buka prestaje.

Frankfurt Hauptbnhof.

Tu sam danas. Nakon 4 pune godine

Dugo sam iščekivala ovakav život, da dobijem ono što sam uvijek tražila. Krila.

Ona prava krila, krila stranca u neznanoj zemlji koji je zapeo u gužvi kišnog frankfurtskog dana.

Ovdje je sve počelo.

Bio je ovo moj prvi aerodrom koji me lansirao jako daleko i udaljio iz Hrvatske.

Najbolji dani moga života, presjek iz studentskih u neke nove vode..

Oni trnci u želucu kad nešto iščekujemo a znamo da je to naš životni zgoditak.

To su bili dani sreće. I smješkam se

Lijepo mi je

Kišni je, tmurni dan , a meni sija sunce.

Frankfurt je najveći europski aerodrom.

Plakala sam jednom kad sam se izgubila i nisam pronašla gate, to je bio dan kad sam se selila u Dubai.

Gledam unazad i mislim se : ” ja sam ovim stopalima prešišala preko 70 aerodroma, sada sam već velika curica ”

Ne kažem da je idealno, niti je bilo lako, niti raditi , niti se seliti, mahati ljudima sa odlaznog aerodroma i domahivati onima na dolaznom . Bilo je tužno.

Meni se nije plakalo.

“Bit će to sve dobro.

“To je bila moja uzrečica koju sam ponavljala naglas sebi i njima, ne znajući što me čeka na vrelom bijelom pijesku Bliskog Istoka, noseći strah od letenja u malom koferu skupa sa par stotinjak eura i nešto robe, da ne prijedje 30 kila pa da ne plaćam još i to.

Baš smiješno. Ja da budem stjuardesa, sa studija dva svjetska jezika i sa strahom od visina/ letenja.

“A šta ćeš tu? – govorio mi je stari susjed.

Tu ti nema kruva, vidiš da je sve naopako. “

” Znam dide, nije lako otić. ”

” Ja san bija u Australiji , ali me srce zvalo doma, iman san nju, babu, ali da san tvoje sad pameti, ne bi se vratija, najgore je prva dva miseca, a onda se vrati s paran’ pa ćeš odlučit posli”

Nemoj njoj reć sta san reka, ”

pokazuje na babu Nedu i prstom prelazi preko usta kao znak da budem tiho.

Tako je govorio dide Brane.

“Jema je prav” sarkastično na dalmatinskom sebi kažem u brk.

• • •

Frankfurt mi nije ni u top 20 destinacija koje bi birala, ali mi je nedostajala priroda i zelena trava i Vegeta iz dućana i par hrvatskih proizvoda na koje naletim, paprike , puste Argete (slo) , Cedevita.

Sve to skupa ide nazad sa mnom u Dubai i onda ćemo tamo svi ko lešinari navalit na evropsku hranu i ostale delicije.

Ovaj posao ima svoje prednosti kao i svaki drugi. Osim što se masiram po Tajlandu, trgujem po Vietnamu , partijam u Miamiu, vrlo često susrećem svoje prijatelje

Vietnamska tržnica. Ben Thanh , Ho Chi Min

Dosta ih se odselilo pa mi je lakše do Beča i Dublina nego do Dalmacije. Dalmacija ko i uvik nepovezana, tri dana jahanja busom ili avionom sa Croaciom po zlatnoj cijeni.

Lijepo mi je vidit to Croatia Airlines. Prva stanica do doma.

A onda je druga Makarska Riviera.

Znam da sam kontradiktorna, ali negdje drugo sam nažalost zajljučila da bi ipak izabrala život samo u Europi. Ne znam kako bi bez nje.

Ne nužno Hrvatska ,ali negdje tu okolo.

• • •

Probala sam sve delicije i opet sam na Römeru , vratila sam se po dozu šnicela i svinjetine. Baš sam malo i jadna, ugrizem se za usnu i prionim tanjuru.

I ovaj grad se izmijenio, više je imigranata nego prije al onih u boji, i sa maramama priko glave.

Još su samo Hamburg i Düsseldorf ostali klasa”, promrmljam.

Gledam oko sebe ljude koji se gube u dugim razgovorima i sa pivama u rukama.

Drago mi je kad vidim normalan život, sve češće zamjećujem ljude koji se radje gube u mobitelima, spuštenih glava kao da nešto pametno studiraju, analiziraju, proračunavaju a ne kližu prstom na dolje po slikama sisate susjede ili gledaju zadnje “seen” od bivšeg momka.

Gubimo se po tudjim instagram i Facebook postovima i osim ako se svjesno ne isključimo van toga, lako se zagubimo u navici pregledavanja mobitela dok smo u društvu

Kriva sam, daleko od toga nisam, svugdje sam online i aktivna ali znam da nisam zagubljena jer upravo o tome pišem. I pišem na papiru bez interneta.

Namjerno se neću sad zakačit na WiFi .Bolje kad me nema.

Puno analiziram danas, para mi izlazi na uši od svih kombinacija.

Malo me drži hladnoća ali i nostalgija. Neka nostalgije.

U avionu sam izgubila osjećaj od svih tih silnih emocija koje dolaze od slinavih beba, i majki koje bočicama trče po avionu i guraju mi u lice plastićnu bocetinu i dudu sa molbom da im napravim mlijeko

I svih onih bosonogih pametnjakovića koji nisu svjesni da je sat prije taj tepih bio ispovraćan

Ili onaj što me pitao deku već dva puta, a došao je u japankama u metalnu hladnu bakterijsku kutiju zvanu avion.

Ne MOGU!! ,! Odmahnem rukom i prekinem sve misli

SAD napokon imam vrimena za sebe. Ipak sam sretna.

Iako ne mogu više donirat’ organe koliko sam izračena , a ni biti porota u sudnici , ali opet sam sretna. Koračam brzo lobbyem do lifta, karticom otvaram vrata sobe,

(Idemo opet) tužni glas ponovi.

Uvijek isti rad : pakiranje, tuširanje, šminka.

Crveni ruž, uniforma.

Sad ide akcija. Zamijećeni smo na aerodromu, škljocanje aparatima, mahanje,

Horda stjuardesa sa dva pilota .. atraktivna scena pa čak i onda kad sam van uniforme rado ih zamjećujem i dajem na važnosti.

Aufwiedersehen Frankfurt, vratim se ja još po koji put.

Jedan dan u Bangkoku

“Kad bi svi ljudi na svijetu

Bas kao sva djeca na svijetu

Kad bi svi ljudi na svijetu

Odlučili da…”

Dok se vozim prema aerodromu ponavljam stihove koje sam ko malena slušala na radiju i televiziji , tad puno kvalitetnijim programima Lijepe Moje. Ovo što se danas prikazuje

Ipak, danas sam nostalgična.

Nekada se tako dogodi, da sunce ne sija svaki dan u mom životu pa mi se učini da je idealno misto ono doma. U Dalmaciji. Ali ne, ne bih se vratila tamo odakle sam otišla, jer me tek tamo ništa ne čeka. Nula.

Prekinuh struju misli i budalaština i nadjoh se na vrelom asfaltu aerodroma.

Odo’ danas za THAILAND.

To mi je posao. Da letim , putujem i promatram čudna lica ovih gmizavaca što se gurkaju, , oznojni i pod stresom sa petoro dice koja urliču jer duga konekcija iz Amerike ih vodi na drugi kraj svijeta, veliku Aziju.

“Kakav odmor možeš imat uz petoro hiperaktivne čeljadi, ” mislim se..

Mater nas je ostavljala u babe i dida i nikad joj to nismo zamjerili, “posupali” smo puno dobrih stvari od stare garde.

Tad je imala 24.

Ja imam još malo 30 i još mi dica ne plaču

Nosim sve sto imam u 10 kila kufera i ne kažem da sam sretnija, zdravija, pametnija ali sam svoja. Ali i sama

Danas putujemo sa 400 ljudi

A380 je moj ured.

Dva kata leteće mašine sa 4 motora, kako to uz sve sile klizi po zraku, mene ne triba pitat

Jer teorija je jedno, ali ja znam ono drugo

Ako šta otkaže, mi smo bogu na doručku

Poznam Bangkok, živim ga.

Tajlandski zalasci…

Taj mali smrdljivi gradićak, neugledne arhitekture i divljeg prometa, meni je u top 7 gradova kojima se uvik rado vratim

Zašto?

Jeftina masaža, dobra klopa i ludi noćni provod.

Sve šta moje srce želi

Iako neugledan, Bangkok je pun prelijepih hramova, plutajućih marketa prepunih hrane, odjeće, svježe ribe, friganih škorpiona , raznih vrsta insekata, sex igračkica, prelijepih žena koje su ustvari nekada i prelijepi muškarci, zahvaljujući kvalitetnim klinikama i dobrim uradcima kirurga, po čemu je Bangkok itekako poznat, Australiji i šire.

Majka priroda je dobila konkurenciju.

Silom Temples

Vrime ide sporo.

Siti me na Dalmaciju

Kad bi ispijala satima nerealno dugo jednu za drugom.

Nezdrava navika koja mi nedostaje. Samo u danima nostalgije, koja nekada kao sjenka prati svaki moj korak

… A onda nestane.

Nostalgija je već sada dok pišem nestala kao stope koje su samo čekale prvi snijeg da ponovno prekriju tragove i da sve krene ispočetka…

Suze koje sam livala dok sam mahala sa aerodroma i tješila sebe sa “Bit ce dobro”, samo su bile suze slabića.

Želja da odem iz montonije i svega šta je pružalo ono što znači doma, bila je jača od mene…

Evo me sada : 4 godine, 54 zemlje, dva snježna dana i nebrojivo mnogo sunčanih sati..

Bili isto napravila s ovom pameti?

Apsolutno da.

——————————————

Naručila sam tuk tuk ispred hotela, tzv rikša. Moje najdraže prijevozno vozilo, pogotovo u ovom gradu jer se lokalni vozači provuku kroz uske ulice i uvijek me brže vrime prodje, za svega 5 eura, oliti 200 bahti

Jako prljava ulica, osjeća se sparina koja dolazi iz uličnih kuhinja.

Težina raznih miomirisa, vodi me do lokalnih salona za masažu i jako brzo, predam se nebeskim užicima robusne tajlandjanke..

Potonuh.

Za svega sat ipo vremena platit ću oko 150 kuna, par godina unazad sjećam se, plaćala sam pola cijene, ali Bangkok se počeo “zapadnjačiti” pa se razmazio i sa cijenama. Sad je već razvikano rekla bih, bar u Silomu, Bussiness bayu Bangkoka.

Miris orhideja i thai muzika za opuštanje. Moje vrijeme da se opustim i drijemnem na sat ipo…

Ćutin se lipo.

————————-

Lokalni ljudi, vrijedni, umiljati, stisnutim dlanovima koja dotiče bradu do poda se saginju i odaju postovanje uz naklok, tzv Wai.

Puno bolje od našeg uštogljenog zapadnjačkog rukovanja.

Kad mi tako pridje, sve bih mu kupila: i one male Budice koje kako kažu su zabranjene za trgovanje iz poštovanja malom debelom andjelu, i one pepeljare, čarape sa kristalima, bambus šešir.. sve bih i sve sam već.

Dan je jako sparan.

Kupila sam onu papirnatu zubarsku masu i stavila je preko usta i nosa, to je ovdje uobicajeno,zaštitit se od otrovnih para, meni je to samo fora za selfie.

Dumbirov čaj poslije masaže

———————————–

Gladna sam, a u Tajlandu je teško ne bit gladan jer se na svakom kutku prodaje hrana ili voće

Mali plastični restorani, postavljeni kao šatori, na kojima se ispremješta par plastičnih stolica i priprema se hrana sa grilla.

Neki dijelovi Tajlanda nude više ribljih specijaliteta, prženih u ulju ili pak na grilu

Ja se uvijek lako prodam Pad Thai-u : Preukusan,obaren rižin rezanac posut sa malo kikirikija i povrća.

Mogla bi ovako svaki dan, bez mesa. I to mi odgovara. “Nije čudo da su masovno vitki” zaključim.

Ne jedu kruh.

Ulice mirišu na prženo i toliko je vruće da je skoro neugodno koliko mi se majica stiska uz tijelo.

Vidim smiju mi se. jer sam visoka i jer se znojim.

Šansa je velika da mi naplate skuplje, pogotovo ako sam sramežljiva za cjenkanje. Probali su i prije i prešli me, ali to je bila super lekcija koja me naučila da više NIKADA u Thailandu ne kupujem po fiksnoj cijeni

Polako se spušta noć, ostalo je još osam sati do mog polaska.

Dovoljno vremena da se slegnu emocije i da još jednom zaokružim vizitu gradu izlistavanjem slika koje sam škljocala na ulicama Siloma.

Sawadika Bangkok!

Još ne znam kud s tobom, ni kud bi sa sobom..

Kao i svako jutro i danas sam se probudila u sobi neznanoj. Milisekundu nisam znala točno di se nalazim, ali sam shvatila da nisam u svojoj sobi, potpuno drugi razmještaj, prozor s live strane, magla.

Nije to ona Dubai magla, sparna, koja te tjera na plivanje, bila je ovo velikogradska, tamna, evropska rekla bih. Točno, bio je to Dusseldorf, jedna od dražih destinacija, jer sam tamo provela već zadnja dva rodendana i upoznala neke ljude, možda i prijatelje..

Puno puta nije stvar destinacije, nego do momenta u kojem shvatiš da imaš lokalni najdraži restoran i da možes nabavit Vegetu i do osjećaja ko da si “doma”. Sve je do osjećaja. Ljudi su danas postali osjetljivi na to, pojavom ovih pametnih mobitela i aplikacija, najednom svatko ima pristup svemu i svatko može iskazat mišljenje, ali neki ljudi bi ga BAŠ BAŠ tribali zadržat za sebe, da nas poštede puste pameti, jer nikome više nije do pameti, vidi se iz priloženog, ne moraš bit pametan, moš bit i malo lud za postić šta želiš.

Ljudi u Njemačkoj, tipično dosadni kakvi samo oni mogu bit, radi se od jutra do sutra, a na Maldive se putuje u 65oj. I to grupno. Prije mi je bilo smišno , više nije, možda im se potajno i divim otkud im snage ić 7 sati do Dubaia a onda još dodatnih 7 na Bali. Ma legende. Žive legende. Još uvijek.

Njemačka je nekad davno bila pojam, otac mi je pričao o gostima koji su davnih 80ih dolazili u Hrvatsku, Jugoslaviju još tada, i trošili lovu na jastoge, tukli boce wiskeya.

Danas taj isti njemac je turčin i arapin  njemu nije do trošenja love.

Tipičan njemac je blid, bezličan, nosi naočale i farmerice, neke smišne patike i teško mu je pokazat bilo kakvu emociju jer misli da je u krivu ako radi nešto slično, ali sa dva gin tonika koja naruči kod mene, uz odobravanje žene, osjeća se napokon ko pravi čovik i njemu je njegov godišnji počeo. Najbolji dio na njemačkim letovima je što je uvik lagano, znaju di stoji kufer i znaju da se moraju vezat, ne znaju zašto, ali znaju da je ispravno, i nikad se neće dignit prije nego znak za pojas se isključi. Dobro meni, dobro njima, zato ulivam uvik dupli gin, neka su veseli.. vesela sam i ja.

Prijavit će nekoga ko koristi mobitel dok avion je još na pisti u pokretu, vjerovatno jer misle da ćemo se svi strovalit negdi na po oceana ako ne prijave to.  A prijavljuju kolege indijce, pakistance, doslovno one koji su svoju kulturu, pardon, nekulturu donili  na lipe dojčlandske livade i poremetili dugogodišnji arijevski san o etnički čistoj Njemačkoj. jebiga  druže, tvoj Furer je za to kriv.

Ali nećemo tako daleko  u prošlost, koda to još zanima? Miran je dan, uživam napokon u Pivu sa velikim P i jedem pamidor iz Španije, olitiga španjolske. Ne samo pamidor, Bečku šniclu ću uvik pojest ako mi se ukaže prilika, bilo di na prostoru Njemačke ili Austrije..

Svinjetinu sam izbacila otkad sam došla u Dubai, nisam namjerno, jednostavno mi se nije dalo ić u “ne muslimanski ” dio dućana i osjećat se ko vanzemaljac u Disneylandu pa je nisam ni jela. Svatila sam da je ne volim kad sam došla nakon godinu dana na materin ručak di je spremila šnicele. Smrdi brate. Nije do materine spize jer žena kuva fenomenalno, nego je do navike. Ubije te navika. Misliš da napokon znaš šta želiš, a svatiš da se samo vrtiš u krug i uzimaš ono što ti se pruža. Glupost. Ko uopće zna što želi danas.

Ono šta želiš ne možeš ni priuštit, a ako i možeš preispituješ se sto puta i onda pitaš pasa i susjeda i familiju jel ideja koju smišljaš dobra ideja i odgovor će uvik bit NE. Drži se ćerce onoga šta imaš. Stara neka jugina filozofija, prenosi se generacijama i lagano nervira jer dotiče sve nas rođene krajem 80ih i šire.

Više me nije ni briga. Upalila sam Radio Dalmaciju jer me uvik digne. Osim što je jutros sviralo “Jugo” od GIuliana i “Na obali” od Đanija Maršana, pa mi se išlo doma prvih po ure, onda sam pročitala Slobodnu i svatila da mi je bolje stat di jesam.
Nije mi ništa napeto. Ava Karabatić je cijenjena književnica, vijest dana, ludilo brate.. ludilo.

Nekad se mislim, sve ove zemlje što sam prošla, di bi se najbolje pronašla i snašla. Neću se to više ni pitat, jer mi se ne da pakirat i ispočetka sve započinjat. Dubai bar ima sunca svako jutro i ne moram nosit čizme, uvik sam mrzila čizme. Sve ženske nose čizme do kolina, sve je serijski , retardirano, ali kao sexy, a sexy je ok, pa sexy nosimo.

Još jedan dan je prošao i još i dalje ne znam di bi sa sobom. I ovaj Iphone me nervira, sve je uvezano, stalno tipkaš lozinku, toliko sam lozinki prominila i resetirala u zadnih godinu dana, Hockey, SwedenX, LoreNa1234, više ne znam ko sam,ko neki tajni agent stalno pod nekim šiframa, osjećaš se preposebno, a sve je ustvari hrpa nepročitanih 2483 milijardi mailova još iz 2017, pretplate na neke magazine, ponude od Crnog jajeta. Kad promijenim novi mail , koda sam dobila novi identitet, majke mi.

Još se kunem u majku, ubit će me.

Nabavila sam sve šta triba, vratila se u Dubai, uskoro imam posjetu

Dolazi mi Makaranka. Znam je sto godina. Bar imam takav feeling, ali znamo se 7,8.

Kažu ako priđeš 7 godina prijateljstva, da je to pravi prijatelj, a dobre prijatelje triba imat, sve ostalo prolazi, partnerstvo, brak, sve to prolazi.
Neki i ostanu ako su ludi ko i ti, pa mogu da se nose sa tvojom ludosti, neki drugi će otić, postat bolji ili gori… u svakom slučaju lipo je imat uspomene, mislim da samo još to nosimo do groba, ogoljeni, sa uspomenama. Kažu da vridi, nisam bila, pa ne znam. U Raju, to kažem nisam bila. Živi bili pa vidili.

Bečka škola, balkanski smjer

 

Sletila sam maloprije i nikako ne mogu zaspati. Posljedica je nedavni godišnji koji sam provela u New Yorku. Sedam dana uživancije, nikad nisam mislila da bi godišnji odmor mogla provesti na nekom mjestu kao što je New York, (za mene je plavo more odmor)gradska vreva, sirene po ulicama točno kako je u svakom filmu, gigantski reklamni posteri, kebab i hot dog na svako deset koraka, muškarci u odijelima sa skupim aktovkama, prosjaci, ulični plesači, kineska četvrt, korejska, srpski jezik, hrvatski, noodlesi…. čovječe, što se sve strpalo u taj grad.

AAEH8903 (1)
I am in the ZOO

 

Samo na Manhattanu je dovoljno provest sedam dana, a da ne pričamo za ostale dijelove grada, koje sam prije posjetila radeći. Harlem. Tu sam otišla na nagovor Aleksandre, nisam ja imala pojma da je to toliko na zlom glasu, ali nakon Johanesburga, Lagosa, Capetowna, ništa ne može bit nesigurnije, mislim se, a i bili smo u pravu. Uvijek se vodim za onom svojom lude i hrabre prati sreća. A kažu da ljudi povezani adrenalinom najčešće ostaju skupa. Moglo bi bit da tu ima nešto.
Bilo je to divno iskustvo. Najviše me dojmio mali kafić Stardust, u kojem konobari pjevaju. To je ustvari mini restoran u kojem rade mladi talentirani ljudi koji konobarenjem i pjevanjem zarađuju za školovanje da bi mogli jednog dana sebi priuštiti performans na poznatom Broadwayu. U jednom trenu frajer mi služi hot dog, u drugom uzima mikrofon i skače po sceni zabavljajući ostatak grupe onom poznatom New York New York.

HPIV0859

I want to wake up in the city that doesnt sleeeep…

I stvarno, podiže raspoloženje na maksimum.

Kojih 70 dolara platili smo taj usputni show i vrući hot dog i sve one super otrovne umake, ali je bio to pravi stimulans za nastavak vrludanja po vrelom betonu New York citiya.

Par rooftopova sa pogledom na Empire State building, druzenje sa Njujorčanima i sve to začinjeno predivnom večeri u Harlemu, gdje smo otišle s namjerom da odslušamo stari jazz, no promašile smo večer, dobile smo ipak glazbu uživo neke čokoladne pjevačice, i bilo je to dovoljno da zaokruži dane uzbudljivog odmora.

kad šetaš cestom, pogubiš se U svojim mislima, par dana provedenih lutajući i već smo se uklopile u njujorški stil, kao da smo tamo živile nekada davno, pa smo se vratile u prošlost.

Karte za Broadway smo kupile na pultu i odgledale predstavu Book of Mormons. Presmiješno i prezabavno, to je moj komentar, iako sam kojih 20 minuta odspavala jer me jetlag treći dan skrpao i vremenska zona se instalirala u moj frontalni cortex, poremećen fokus i više ništa nisam znala, samo mi je bio potreban krevet, ali mućki i spremno smo to odradile i uputile se u noćni bar na koktelčić, dva, tri. Nakon tri, ko više i broji.

New York je uvijek bio u mojim željama dok sam bila klinka, ništa se nije promijenilo, osim što je sama želja i ideja postala stvarnost.

I dalje je jedan od top pet mojih destinacija u kojima sam bila. I uvijek me nanovo iznenadi svojim gostoprimstvom i toplinom kao dobar stari prijatelj. Jedina stvar koja mi je ostala na check listi  je zima u New Yorku. Sigurna sam da mnogo ljudi taj grad zamišlja baš onako kao i ja , reći ću samo : Sam u kući 1,2, taj film je dao utisak dobrog starog Božića, bogato okićenog Rockefeller trga i život je najednom lijep.

p.s. garantiram da se film i ovog Božića vrti na HRT-u

 

………………………………………………………………………………………………………………..

 

Ugledati ponovno bečko nebo značilo je samo jednu stvar: kraj odmora i početak dugih radnih mjeseci.

Beč je skroz neka druga priča, kažu da Švicarska i Austrija imaju najbolji standard u Evropi- ˝˝E tu bi se dalo instalirat jednog dana˝i pomislim u sebi onako smješeći se sebi u bradu, uvijek sam bila tiha oportunistica.

Kako u New Yorku hot dog, tako ovdje, na svako deset koraka, naš čovik. I šnicel.

I super je to što kažem naš, jer tamo su svi naši. Nisu njihovi i vaši, kao i u Dubaiu, svi smo došli iz istog mista radi istog razloga, pronaći sreću ma koliko god daleko bila ili pak pobjeći od starih sebe i postati neki novi mi.

Beč… Kao i uvijek hrana je fantastična, austrijski, njemački, srpski, hrvatski jezik, nije toliko potriba za engleskim, sve se razumimo.

Zahlen bitte, danke, hvala, aufwiedersehen i toilet.

Kao da nam nešto drugo triba.

Kad sam bila jako mala, doma, u Hrvatskoj, primali smo goste iz Austrije, to su ljudi koje je otac upoznao u mladim danima, 7oih, koje je po stare dane posjetila nostalgija i isto tako podsjetila na ono što je bilo nekada za  u Dalmaciji na odmoru , pa su se nakon 2oak godina vratili sa svojim mladim mačićima.
Sjećam se malog Patricka koji je danas veliki Patrick od 3o godina koji je trčao za mnom i vukao me za kikice jer sam mu krala pomfrit. I uvijek su imali taj jaki R naglašen, pomfRit, po tome sam tada razlikovala njemački i austrijski, kad sam ga gurnila u more mater je rekla da sam baš sa balkana, a kako su oni dica bečke škole, na to je otac reka, i ona je isto, bečka škola al balkanski smjer.

I sviđa mi se taj moj ‘ balkanski’ prkosni smjer, pomalo divlji. Više i ne znaš jeli to došlo s one talijanske strane priko mora, temperamentne, ili su to ostaci onog poturčivanja svih 500 godina učinili svoje, ILI sam samo manito žensko, ali što jest jest,  Patrick je zaslužio trisku. Sjeti me se Patrick i danas, pa pošalje poruku na fejs i obeća svratit u Dubai.

Rodilo se tada prijateljstvo. Triba muškima pokazat di in je misto, da se ne bi previše zaletili i pomislili da je ovo stvarno muški svit.

Da se ne bi makla s teme, pokušat ću napravit jednostavan kraj.

Već pune tri godine se tražim i pronalazim u svim licima koja susretnem, gradovima i parkovima , ljudskim sudbinama, ne bi li našla nešto ono MOJE. Nešto što iz mene izvlači ono najbolje. Kad puno putuješ, svaki dan ti se nešto novo ukaže i od svih opcija bolje bi bilo da nemaš opciju, nego samo jednu i kao po platnu, ideju pretvoriš u sliku.

Pravo je vrijeme da potrage ukažu i na rezultate, ljudska duša se jako puno izmori kada traži neiscrpni izvor inspiracija, tad lagano i odustane i preda se sudbini, što nikako nije opcija.

Moja poruka svim dragim ljudima koji prate moje verse i note :

živjeti, živjeti, voljeti pa  i u vatru skočiti ako treba goriti.
Deveta je ura, vrime je za poć leć, sutra nam donosi svašta.
Nije vrime za gubit vrime, nikad nije ni bilo

 

 

new york traffic

HYRS4115
I SEE YOU
THJI7329
Eat when you can
RBDT8287 (1)
follow me
LETZ2841
San Antonio 46 avenue

I am in the ZOO

OSLY5511
back to the 40s
SEJJ5352
the Book of Mormons

ž

Izgubljen- spašen!

Sinoć sam se vratila iz Johannesburga.

U briefing sobi smo dobili uputu da je to i dalje jedan od opasnijih gradova na svitu, nije me to dirnilo puno jer kad svašta vidiš i čuješ, sve ti je ravna ploča. Uostalom let od 8.30 sati me obeshrabri malo, a ni Joburg mi nije najmiliji, samo hoću da sve što prije završi.

Dobro, posa je posa.

” Jesi izabrala? ” – Jesi.

“Sad lipo putuj.”

Ovaj mjesec još letim u Bangladeš, nije ni tamo najmirnije, ali zašto čovik da se opterećuje stvarima kojih trenutno nema na vidiku? Pa pobogu, nećemo se bojati života, što mora da me snađe, snaći će me bila u avionu ili u svom krevetu.

Tada i pomislim :”Neće danas, i neće baš meni.”

Pu Pu Pu, pljuneš tri puta za ružne misli i BRZO BRZO počneš mislit na nešto pozitivno, tipa na novi sladoled od Kinder Buena, ili na onog francuza s medenim usnama.

Donila sam jako dobro vino, par boca, čisto nek se nađe, ne mogu ga nabavit u Dubaiu kad ja oću, kad me okrene ona žuta

Razmišljala sam kako ću ujutro malo pisati.. i tako sam usnula.

Probudila sam se jutros rano i odlučila pronaći stari indeks.

Već prvi list me vratio u te dane 2008 godine kad sam se upisala i imala sto zelja. Jedna od tih je bila “Bit ću ja profesorica.”

Uvijek sam htjela bit drugačija, htjela sam znat dva evropska jezika, predavat generacijama u školi i bit stara dobra profa čije će se ime spominjat na maturi.

Da, da.. tako je to bilo tada. Prije deset godina. Di su li prošle, niko me nije ni upozorio da to ide ovako brzo. Nije prošlo uzalud. Samo se pred kraj dvadesetih intenzivnije nastavilo.


Na koricama Indeksa, čuvala sam razglednicu Nice, grada na Azurnoj obali, jer mi se svidio kad smo jednom prilikom išli na obiteljsko putovanje i tu sam se mislila vratit i izoštrit svoje francuske priloge i prijedloge, usavršit ono famozno grlato “R “i ravno u svit

Nisam ni slutila da će mi pasoš bit puniji od indeksa.

U Nici sam bila već par puta, doduše francuski jezik je i dalje ostao u uhu, pa ga koristim kad flertujem u nekom baru, ili naručujem vino. Lipo je znat jezik. Pravo je bogatstvo.  Nikad se nigdi nisam izgubila, ako neko ne zna engleski, zna talijanski, mozda njemački.

U turističkoj školi sam učila 4 strana jezika.

U nas je to u školama uvik bilo tako, znaš prevodit, peć kruv, prodavat ribu, radit u butiku, na recepciji, imas diplomu profesora matematike, al prodajes sladoled priko lita, u nekog šiptara, jer on još najbolje i plaća.

Jučer sam letila sa kolegicom iz Splita, odvjetnica.

Super je kad imaš svog čovika, u avionu punom južno afrikanaca, engleza, kineza i nizozemaca i kad mo’š opsovat onako slatko, a da i dalje ostaneš simpatičan i profesionalan.

Ne znam kako sam odužila temu iz kabine od sinoć, nisam dugo pisala pa se svega skupilo.

Htjela sam pisat ustvari nešto ljubavno. Sinoc dok smo slijetali to me “pralo.” I rekla sam se vratit malo. Na pisanje.


Čitala sam da za uspješan i sretan život moraš imat ove dvije stvari : posao koji te fizički i mentalno okupira i hobi koji hrani drugu, kreativnu stranu tebe. Svi to moramo imat, svoj ispušni ventil.

Isto ko što Japanci imaju sobe za vrištanje kad se osjećaju napeto, viču, udaraju glavom u zid i budu ko novi. Još se i pomlade.

Ovaj post sam mislila pisat još dok sam bila tamo, nosila sam laptop i odlučila ostat u hotelskoj sobi, ali nije se dogodilo. Nikad ne ostajem u hotelskoj sobi, jer sam previše znatiželjna i zanima me svaki kutak svita i tamo se i zavučem htjela -ne htjela.

Dok sam ispijala vino na balkonu hotela, gledale smo u  bazen, nazdravljale Splitu i Dalmaciji iz majke Afrike i zahvaljivale bogu što nismo ove godine niti osjetile zimu radi rasporeda letenja, koji se bazirao samo na Thailand i Afriku.

Vratila sam se u sobu, prije ponoći. Naš hotel je prepun slika slavnih glumica. Audrey Hepburn, Monroe, Grace Kelly, Ava Gardner, Brigite Bardot. Hotel je napravljen po holivudskom stilu iz 60ih.

IMG_5958
Fire and Ice hotel, Joburg Luda vibra

Sva ta prelipa lica se nalaze uokvirena na slikama ispred vrata sobe u koju ulaziš. Baš radi toga, mračnog efekta, neću reći da sam bila uplašena, ali imala sam čudan nekakav osjećaj poštovanja prema tim važnim osobama, mrtvim doduše ,pa sam i osjećala malu jezu prolazeći kroz taj hodnik. Ne znam kako da vam to dočaram. Objavila sam video na svom instagramu, zato ga sad nemam u arhivi.

No ušla sam u sobu i zatvorila vrata. Jer duhovi ne prolaze kroz vrata. Smijeh.

Ja sam u sobi 302. Sigurna sam u to, jer svaki put u notes napišem koja sam soba.

Postoji razlog za to, imam anegdotu iz Stockholma gdje sam jednom prilikom proslave rođendana kolege popila 7 shotova B52, a da pritom nisam jela cijeli dan i tražila sam svoju sobu 45 minuta. Bila sam na 7 katu, a lutala sam ko provalnik na četvrtom katu, jer sam uvjerena bila da je 4o7 a ne 704.  Ne možeš u 3 ujutro doć na recepciju i pitat recepcionera  “Oprostite, koja je moja soba? zagubila sam se… znate, dug je bio let, kratka je bila noć, a ja sam ljubitelj noći i alkohola.

NE možeš, to ne možeš kad predstavljaš kompaniju ko što je moja.

Pa sam se sjetila nakon nekog vremena… i sama sebi obećala da je to zadnji put za ovakvu sramotu. Neke druge sramote su dozvoljene. pa i u mojim godinama.


Ne volim spavat sama. Dođe li to tako s godinama, nakon promijenjenih 900 soba, 600 letova, svih onih čudnih ljudskih priča? Sv e mi se izmišalo, ali znam koji je moj put.

Hvata li me nekada nostalgija za onim danima kad nisam imala krila? Da!

Definitivno da. Pogotovo kada sam i dalje ona osoba koja spava sa  plišanim medom od 2 metra.

Još jedna je u nizu onih večeri  u kojima se opet pronalazim u čaši vina i dobrom soulu u pozadini mog ogromnog stana i velikog grada. Pronalazim se opet potpuno izgubljena.

Što li se dogodilo i kamo je nestala ona mala što je Indeks 2008 držala kao izlaz u svijet, jeli mi draža ova koja ispečetiranim pasošom ostvaruje sve te snove od tada i možda još više od samo sanja?

Što li se dogodilo na tom putu ka napretku i pronalasku sebi? Nas dvije se još tražimo samo u paralelnim svjetovima.

Isti plamen gori kao i tada, još veća je želja da osvajam kutke svijeta  i puteve kojima su mnogi prošli i zastali, ja sam još samo jedna u nizu sa svojom pričom, na istom putu.

Jako bitna stavka mog života, a to sam zahvalna svom poslu, je ona u kojoj sam shvatila da su dobri prijatelji, dobro vino i odan partner skupe stvari. Za skupe stvari se žrtvuješ i gladuješ ako triba, ali oni su tvoja životna hrana. Ako to nadješ, imaš i pola sebe. Ona polovica će doć kad je pravo vrime.

Niko od nas nema isti tajming.

Ni za ženidbu, ni za ljubav, ni za posao…

Biti negdje u isto vrijeme je kao da svi imamo iste satove, ako moj kasni ili ide naprijed, moje vrijeme na tom satu je moje i važi samo za mene. Nije ni krivo ni pravo.

Bolje da i večeras pobjegnem negdje. Ovaj put u topli krevet, na izmaku sam snaga, no zato još tamo stignem.

I mislim se, sreća prati hrabre i lude, a ja sam sretan čovjek.

L.

Noći u Portofinu

 

https://www.youtube.com/watch?v=9Q1yQeJPoJA

***Prije nego krenete sa čitanjem, ovu pjesmu upalite lagano za slušanje.

Image

Mislim da sam naučila osluškivat svoje tijelo, dugo mi je trebalo da poradim na komotnosti i na karakteru, samopouzdanju na način da se suprotstavim nekome i da se zauzmem za sebe. Prije su za mene odlučivali drugi, roditelji, momci, šefovi, društvo općenito, nisam ja neka mala prestrašena curica, ali uvijek smatraš da netko drugi zna bolje za tebe, dok to ne naučiš raditi sam, a ja sam bila kao riba u struji, samo plivaj, dok ne dođe kraj.

Do tada i nisam imala problema, onda kad sam se zauzela za sebe, tada su nastale borbe, one nutarnje borbe. Nitko o tome ne priča i nitko ti nikada neće reći kako se osjeća , kao da je sramota osjećati se loše, imati krizu identiteta, povezati se sa sobom i reći tada: “nije mi danas dan , stvarno nisam dobro, nemoj doći, nemoj doći jer nisam dobro društvo, a ti si još gore društvo za mene, znam da ćeš me opteretiti i iscucati mi krv na slamku i zato, dragi frende, baš danas, ja imam dan samo za sebe. ”

Većinom, velikom većinom to nitko neće izustiti.

Namjesto toga lagat će, kao što bih ja nekada davno lagala i izmišljala evente i priče samo da bih ostala malo sama. Napokon je došlo neko vrijeme u kojem si ugodan sam sebi, komforan u svojoj koži.

Za mene su to postale moje kasne dvadesete, nema puno pretvaranja, velikim dijelom za to sam zaslužna sama, birala sam društvo, recimo da se s godinama kvaliteta vremena koje provodim i priče koje pričam, svode na priče za duševnu hranu i rast, kad se samo prisjetim svih onih potraćenih riječi i praznih priča… koliko si samo sam i izgubljen tamo negdje, gdje nisi svoj, ničiji.

Nismo svjesni, koliko ustvari su za naš boljitak zaslužni ljudi, baš oni ljudi koji su nas povrijedili, ne ljutite se ali rekla bih , probudili.

Najviše se sjećam boli, a tek onda ozdravljenja. Znate onaj slučaj kad prebolite ljubav svog života i samo jedan dan se probudite i više ne mislite na nju ili njega, možda netko goji gorčinu , a netko to samo otpusti. Onaj tren kad otpustite, vi ste nova osoba. Niste ni svjesni u koliko kratko vremena vaša tuga postaje dio vašeg identiteta i rasta, zasebna priča koja će jednog dana biti samo u vama, priča koja se neće dijeliti sa svima, nego sa par prijatelja.. to je sve tko će znati, a najviše vi, vi ćete biti kreator svoje priče.
Čitala sam neki dan Coelha, kaže “Ne brini se čovječe, ideš dobrim putem, cijeli Svemir će se urotiti da stigneš tamo gdje trebaš , samo ako ideš iz dobre namjere. ”

Kad pročitate tako nešto, popravi vam dan i sunce najednom obasja cestu po kojoj hodate, jer svi mi to zaslužujemo, malo ljubavi i dobrog života,svi želimo biti sretni.

Ja sam otkrila nedavno neke stvari o sebi, koliko volim samoću. Nikada nisam voljela te momente gdje ostanem sama, odgajana sam kao starija sestra u petoročlanoj obitelji, nema tu mjesta za odmor i mir..

S godinama naučiš cijeniti svoj prostor, smiriti svoje misli i jednostavno uživati u ničemu. Tišini.

Večeras je jedna od onih večeri gdje ponovo ugađam sebi, sjela sam za laptop da napišem par stvari, jer se tako dobro osjećam.

Večeras sam sama svoj terapeut.Prosecco d'amore

Cijeli stan počistim , utočim si prosecco , upalim milion svijeća, obučem izazovno rublje i štikle sa najvećim potpeticama i pustim Bocellia ” love in Portofino” . Kako je to dobra pjesma, ljubav u kojoj voljeni čeka voljenu, sa malim buketićem cvijeća, nemojte mi samo reći da ste alergični na cvijeće..

Meni je tako dosadilo da budem muškarac u ovome svijetu, konstantno da vodiš borbe i ratove i prolaziš kroz razočarenja, njurgajući o tome kako je život grozan, skup a muškarci su se promijenili, nisu kao prije, pa da , nisu kao prije, pobahatili su se, razmazili, jako je rijetka ta kavalijerština o kojoj smo toliko čuli, ali postoji , joj, kako postoji, promijenite priču, promijenite sebe, samim time odašiljete drugačiju “frekvenciju” i oni koji ne mogu sa vama u korak, samo će pobjeći glavom bez obzira, podignite standarde, uložite u sebe, našminkajte se, nasmiješite, pojedite sladoled, budite sretni.

Ne štedite, čemu? Nikad novca neće biti, a neće biti ni nas.

Tako bih rado odlutala u ona vremena pedesetih godina, ne znam zašto imam ideju da su ta vremena bila najbolja za ženu, za ženstvenost. Slavljenje žene. Iako nisu imale slobodu govora, bile su to jako sretne žene, bila je i moja baka, sve će one to potvrditI.

I tako sanjarim o terasi negdje  u Havani, ili u Portofinu u Italiji, predivna ljetna noć, hihotanje mladih žena u toaletama i šampanjac u potocima. Portofino je divan mali gradić koji se skriva na talijanskoj rivijeri, kućice veselih pastelnih boja, butici, restorani sa svježom ribom, pogled na malu luku i na slobodu.. Večeras sam na terasi u društvu predivnih ljudi, svi mi imamo svoje živote i svoje tihe patnje, ali smo se okupili da slavimo život. U pozadini je gomila predivnih žena i muškaraca, gitara i piano, prijatelji su se okupili, mladost ide, pjeva… pleše se sentiš.
Tamo negdje se skriva i on, divan, visoki, taman, kavalir, vuk a muškarac. I baš on, poziva me na sentiš, pitam se zašto nikada nisam otišla na tečaj za cha cha cha? ti predivni strastveni plesovi oslobađaju toliko serotonina, hormona sreće, kao da se oblizujemo čokoladom cijeli dan.

Moram pisati o muškarcima, oni su nešto na što smo sve mi žene osjetljive, divna bića koja upotpunjuju sve ono što mi nismo. Dio su našega, a mi njigovoga svijeta. Kad čitate ovo, osjećate li se ženstveno kao i ja? Sjetite se, vratite se u prošlost kada ste prvi put susreli se oči u oči sa strancem koji je jednom značio sve u vašem životu. Možda je sada tu sa vama, možda je sretan negdje drugdje, ali sjetite se plama, takvim plamenom moramo uvijek kroz život.
Previše se oko nas nakuplja negativne energije koje ljudi nisu svjesni i prihvaćaju je pod izlikom da je trebaju, jer je egzistencijalne prirode, nemamo izlaz, izbor..

Znate, uvijek imamo izbor, svi smo mi odabrali biti ono što jesmo danas i svi radimo ono što moramo jer smo tu, ali niste stablo, upamtite da nitko nije stablo. Odšetajte iz života ljudi koji vas umaraju, ugrožavaju, crpe, odšetajte iz takvih ljubavi i prijateljstava jer to nisu ljubavi i prijateljstva, vi ste pokretač svega oko vas i vi ste najbolja verzija onog što jeste, zato pišite svoju lijepu priču i ne budite oholi, samo smo jednom na ovoj zemlji, samo jednom prolazimo kao turisti do sudnjeg dana..

Budite sebični, uvijek budite dobri prema sebi jer takva ljubav prelazi i na druge i oni od vas nauče kako prolaziti kroz život, mi smo svi posebni, koliko god se netko ne osjećao takvim , ali svi smo povezani i osjećamo se.

ispunite dane dobrim vinom, hranom, društvom i odlutajte kao i ja, samo hrabro priuštite sebi da odlutate u Portofino kao i ja večeras, zaplešite sentiš , neće Vam biti žao, a već sutra, čeka vas novi dan, novi grad.

Laku noć